</head> <body>

And it feels like me, on good day.


15.03.2010.

xx

Ah evo mene opet. Da vas pitam nesto. Jeste li ikada imali prijatelja "na daljinu"? ( ovo je retoricko pitanje, ne morate odgovoriti - sluzi samo kao uvod u ovaj dosadni post). Vidite ja jesam, cak 2 puta. I oba puta nista dobro iz toga nije proizaslo. Najgora je stvar to sto svaki put dam cijelu sebe, i sva se unesem u to, kao dijete kada se unese u igru "barbika" ili "ta-ta"... I bude to drobro mozda 6 mjeseci, ali onda sticajem okolnosti koje su izvan mog domena djelovanja, kontrolisanja ili bilo kakvog drugod uticaja, to sve srusi kao da niakd nije postojalo. Kao da nikad se nismo ni "upoznali", ni "znali". Sruse se svi ti nasi dvorci koje smo gradili iako se nikad u zivotu nismo vidjeli. Vidite, draze mi je bilo sjesti za kompjuter, tastaturu, msn i pisati nekome ko je izvan moje svakidasnjice, ko mi ovdje ne moze nauditi. Ne moze nikome reci, ne moze mene povrijediti s tim sto zna, valjda. I ne, nisu to bile stvari iz mog privatnog zivota, vec opca razmisljanja, komentari, predrasude i sl... I onda odjednom nestane ona recenica kako cemo se nekad u buducnosti mi upoznati bla bla bla, i kako smo " samo jednu avionsku kartu odvojeni", da je to nista... Znate onu staru, " ne sudite o knjizi po njenim koricama" , jer bas kada pomislite da znate sve sto je u toj knjizi, shvatite da ste propustili predgovor i sada ta knjiga ima posve drugo znacenje. I kako ostati ravnodusan i samo nastaviti nakon svega sto smo "prosli zajedno" ta osoba kaze.. " I don't know, and I don't care. U got what u wanted". Meni se smrklo u dusi. Ah, takva sam, ali preboliti cu ja, kao i uvijek.

24.02.2010.

xy

Krajnje tuzan dan reklo bi se. Danas bila dzenaza nani. Pa nije mi nana kao nana ( od tetka mama ), ali u svakom slucaju bila je jedan veliki dio mog zivota. Jeste vi ikada imali nekoga s kime niste provodili mnogo vremena ali ste jednostavno osjecali da vam "lezi", ono, pa u najmanju ruku i odgovara. Otisla sam na dzenazu. Znam da nije po islamskim pravilima, ali nisam ja nesto religiozna, tako da ne bih ja mogla drzati svoju guzicu mirno u sobi punoj bula dok mi nanu sahranjuju. Znate, sada kada malo razmisljam, ne znam sta bi mi bilo gore. Ionako nisam mogla gledati. Cuvala sam dedi kisobran nad glavom i lafo gledala u stranu, da ne bi ko prijetio da se ocajnicki suzdrzavam od placa. Znala sam da ako krenem plakati da ne bih mogla prestati. Tisina je bila uredu, godila je dok su prenosili tabut do mezara. Nisam morala gledati da bih znala da su svi pognuli glave. Doduse, vidjela sam kada su je iznosili iz onog kombija, crni " carsaf" preko tabuta. Nisam mogla , tacnije nisam smjela razmisljati o tome sta se nalazi unutra, ljudi su me gledali, a ja sam "hrabra mala curica". Zato sam sebi uporno ponavljala " ah kako lijepo izgleda". I suze su navirale, jesu Boga mi, kao lav sam se borila da ne placem. Prije nego sto je pocela sahrana, nesto razmisljam, dok sam gledala sve te ljude kako ugodno cavrljaju, javljaju se na mobitel , smiju se, pa kako pobogu mozete?! Uredu, necemo sada dozivotno zivjeti u zalosti, ne trebamo sad sviju tjerati da placu i te gluposti, ali odglumite tugu u ocima, maknite taj osmijeh sa lica. Vi ne znate koliko je nama ona znacila, ne znate koliko je meni znacila. Kada su je konacno spustili u mezar, zajedno sa kisom sam i ja popustila. Jesam vam rekla da je padala kisa? Ma znate svi da je danas lilo kao iz kabla. Bas nekako pomijesano sa osjecajem praznine i tuge, nije vise sok- pocelo je prelaziti u tugu. Nedefinisano. I opet je tisina pa sam zaklonila pogled kisobranom, nekako mi lakse bilo da ne gledam. I onda se zacu udaranje mokre i teske zemlje po daskama i tabutu. I tu sam shvatila da je vise nema, tek tu. Nisam htjela da to slusam, ali se nisam mogla suzdrzati, pa kratko bacim pogled i vidim sta se desava i brzo odmahnem glavom, kao da ne zelim biti dio te stvarnosti. U tom, nekome je zazvonio mobitel, vjesto sam to izignorisala uz znacajan pogled. Dusa me zabolila, grlo mi se toliko steglo da sam jedva disala i grcevito sam , ali tiho, jecala i dalje skrivajuci se. Sve me bolilo. POzeljela sam da se sklupcam na sred onog trotoara i da vristim, hvala Bogu sto se vise ne pati, ali i da zelim da mi je vrate. I znam da sam danas mnogo vise od samo "jedne osobe" izgubila. Nema vise moje nane. Nisam plakala puno gore, zato sam svoje odradila u autu na putu kuci. Neka ti je vjecni rahmet dusi, nano.

20.02.2010.

^^

Odavno vec razmisljam da ponovo pocnem s jednim bloggom. Nije da imam slobodnog vremena, jer nemam. Ali eto, privlaci me ta zamisao da neko mozda bude i cijenio misljenje neznajuci da li sam adolescent ili matora baba, pa mozda se i slozi sa mnom. I ne treba mi opet jedan od onih blogova sa " ah duusa moja, tako te volim" u postovima sa svim licemjerjem a ustvari niti jedan moj post ne procitaju. Znate, pocinjem opet jer bi svaki normalan covjek rekao da sam previse "odrasla" da svaku noc ispod madraca izvlacim jednu malu sveskicu sa pufnicama u roze boji i pisem " Dragi dnevnice, pogledao me je danas!". Nije poenta da pricam kako mi je bilo jucer, danas ili bilo koji drugi dan, vazne su one gluposti koje se ponekad u sebi zapitam, pa zamalo ih kazem na glas, ali presutim, ne znam iz kojeg razloga. Isto tako ne zelim da ista govorim o sebi. To bi bilo sve za sad ^^ ( i nisam ustogljena, namrgodjena i mrzovoljna - samo sam relana) Iskreno Vasa. EDIT: evo ga, moze ova pozadina. Ovih sam Vam dana sva u znaku ljubavi ^^







Nejra<3



MusicPlaylist
Music Playlist at MixPod.com




Neki broj


29561